KRŠĆANIN NA DRUGI NAČIN

26.07.2011., utorak

EUHARISTIJSKO BOGOSLUŽJE U TORDINCIMA S REC TIMOM IZ SAD

- 12:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

EUHARISTIJSKO BOGOSLUŽJE U TORDINCIMA S REC TIMOM IZ SAD

- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.05.2011., utorak

PRVA SINODA REFORMIRANE KRŠĆANSKE KALVINSKE CRKVE U HRVATSKOJ?

Na web stranici Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj objavljen je članak pod nazivom „Podsjećanje na prvu sinodu crkve“. Isti je, bez sumnje reakcija na svečano obilježavanje 460. obljetnice prve protestantske sinode na današnjem hrvatskom prostoru kojega je u Tordincima od 15. do 22. svibnja 2011. upriličila Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH. Teško je oteti se dojmu kako (nepotpisani) autor želi zapravo obezvrijediti povijesni značaj tordinačke protestantske reformirane župe. Ne bih ulazio u detaljnu povijesnu analizu događanja u 16. stoljeću budući su o tomu pisali značajni povjesničari a i sam sam u tome objavio nekoliko knjiga i članaka. Naravno da argumentiranoj znanstvenoj raspravi uvijek ima mjesta. Osvrnuo bih se ovdje ipak na neke tvrdnje u navedenom članku.

Sinoda u Martincima nije bila kalvinska već luteranska

Autor započinje svoj članak tvrdnjom: „Prva sinoda Reformirane kršćanske (kalvinske) Crkve u Hrvatskoj održana je 20. travnja 1550.g. Na području Vaskaszentmárton (današnja Mađarska) i malog mjesta Vaška u Općini Sopje koja se nalazi u Virovitičko-podravskoj Županiji.“. Je li doista spomenuta sinoda bila prva sinoda Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj?

Prvo treba napomenuti da Martinci nikada nisu pripadali Hrvatskoj. Stoga se ne može o ovoj sinodi govoriti kao o sinodi koja je održana na današnjem hrvatskom prostoru.

Crkveni povjesničari se slažu da je na prostore današnje Republike Hrvatske prvo prodrla luteranska reformacija. Glasoviti reformator Slavonije i Baranje, Mihael Starin bio je luteran. Prve su crkvene općine zapravo bile luteranske. Stoga je i prva sinoda na današnjem hrvatskom prostoru, ona u Tordincima (Gradina) bila luteranska. Nedugo, nakon osnivanja prvih crkvenih općina u Slavoniji i Baranji, iz Ugarske je stigao utjecaj kalvinizma, odnosno reformiranog kršćanstva, tako da je 16. i 17. kolovoza 1576. godine u Kneževim Vinogradima održana prva kalvinska sinoda ovih prostora. Na istoj sinodi su prihvaćeni tzv. Kanoni iz Kneževih Vinograda koji su uređivali život cjelokupne tadašnje Ugarske reformirane crkve.

Sinoda u Martincima ili mađarskim nazivom Vaskaszentmártonu, također je bila luteranska. U naredbi kojom je Derviš beg sazvao sinodu čitamo, između ostaloga i slijedeće:
„…Prema tome naša je volja i zapovijed da svi vi, koji budete primili ovo pismo, obustavite sve poslove i jednog određenog dana, pod gubljenjem našeg milosrđa, pojaviti se trebate u Vaskaszentmártonu te tamo sve stvari, kao i Lutherova učenja o Božjem nauku, trebamo savjesno razmisliti i ispitati te dobro sprovoditi. Želimo isključiti svu bludnju a umjesto nje želimo uvoditi pravo bogoslužje, stoga da ovo stado koje vi trebate napasati i starati se o njemu, da bude isključivo poslušno Božjem učenju, na što se najstrože obvezujete…“ Dakle, jasno je da je sinoda u Martincima imala za cilj da utvrdi „Lutherova učenja“.

Prva sinoda Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj – 1993. godine

Sinoda u Martincima nije bila prva sinoda Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što u 16. stoljeću ova crkva nije niti postojala. Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj (koja je 2005. godine u svoj naziv dodala i kalvinska), djeluje od 30. siječnja 1993. godine. Tada je naime održana prva sinoda ove crkve u Osijeku (Retfala) koju su činile reformirane crkvene općine sa slobodnog teritorija RH, dok su one, koje su djelovale na okupiranom teritoriju djelovale u sastavu Reformatske crkve u Jugoslaviji. Na toj je sinodi usvoje Ustav Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj te izabran biskup crkve, gospodin Endre Langh. Slijedeća, druga sinoda RKCH održana je u Lugu 7. studenog 1998. godine. Budući su okupirani krajevi Hrvatske bili integrirani u ustavno-pravni poredak RH, stvorili su se uvjeti da sve reformirane crkvene općine sudjeluju na ovoj sinodi. Na istoj je dotadašnji biskup Endre Langh smijenjen s dužnosti biskupa (dodijeljena mu je tek počasna titula biskupa) te je izabran sedmeročlani provedbeni odbor koji je trebao voditi crkvu do sazivanja treće sinode u svibnju 1999. godine. Međutim, Endre Langh je svojim aktom (iako više po odluci sinode nije bio biskup) poništio odluke sinode u Lugu te nastavio djelovati kao biskup RKCH. To je za posljedicu imalo raskol crve na Reformiranu kršćansku crkvu u Hrvatskoj i Reformatsku kršćansku crkvu Mađara u Hrvatskoj.

Sinode u 16. stoljeću, zajednička baština protestanata

Sinode koje su se dogodile na današnjem hrvatskom prostoru u 16. stoljeću, sinoda u Tordincima 1551. godine (zasigurno je bilo i manjih lokalnih sinoda i u drugim mjestima Slavonije i Baranje), te sinoda u Kneževim Vinogradima 1576. godine, jesu zajednička baština protestantskih crkava. Iako niti reformirana crkvena općina Tordinci niti Reformirana crkvena općina Kneževi Vinogradi ne pripadaju Reformiranoj kršćanskoj kalvinskoj crkvi u Hrvatskoj, i ona dakako može smatrati ove sinode svojom baštinom. Nema nikakve potrebe da neku raniju sinodu koja se nije održala na današnjem hrvatskom prostoru pripisuje kao prvu sinodu svoje crkve.

Jasmin Milić

- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.02.2011., ponedjeljak

POPIS STANOVNIŠTVA I BROJ PRIPADNIKA VJERSKIH ZAJEDNICA

Kod sklapanja Ugovora manjinskih vjerskih zajednica s Vladom RH a posebice kod utvrđivanja financijske pomoći istima, značajan je bio i broj njihovih pripadnika. Broj se utvrđivao sukladno popisu stanovništva iz 2001. godine. No postavlja se pitanje na koji je način Vlada mogla utvrditi koliko koja vjerska zajednica ima vjernika kada se popisom stanovništva nije utvrđivala pripadnost vjerskim zajednicama nego vjersko opredjeljenje građana. To na prvi pogled izgleda isto. No, ipak se radi o dva termina kako to potvrđuje i Državni zavod za statistiku: „Vjera se u popisu stanovništva definira kao 'obilježje koje označava pripadnost pojedinca određenome vjerskom sustavu i pritom nije važno je li osoba upisana u knjigu pripadnika neke crkve ili vjerske zajednice niti je li osoba praktični vjernik ili nije' „ (Dopis Državnog zavoda za statistiku, broj 555-08-02-02-11-2, od 21. veljače 2011. godine.) Na primjer osoba se može izjasniti da je pravoslavne vjere, no u Republici Hrvatskoj djeluju 4 registrirane pravoslavne crkve (Srpska, Bugarska, Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva). Također netko može reći da je protestant što može značiti da je pripadnik jedne od 20-ak (a možda i više) zajednica koje sebe smatraju protestantskim zajednicama Ukoliko osoba kaže da je kalvinske vjere, ili reformirane to može značiti da je pripadnik jedne od tri reformirane (kalvinske) denominacije: Reformirane kršćanske kalvinske crkve, Protestantske reformirane kršćanske crkve, odnosno Reformatske kršćanske crkve Mađara. Pentekostalci mogu biti pripadnici desetak različitih pentekostno-karizmatskih vjerskih zajednica. Nije jednostavno ni ako se netko izjasni katolikom, jer osim rimokatolika postoje i grkokatolici, starokatolici i slobodna katolička crkva. U citiranom dopisu Državnoga zavoda za statistiku, stoji da u „…kontekstu popisa stanovništva bitna je pripadnost vjeri (broj vjernika), a ne pripadnost određenoj crkvi ili vjerskoj zajednici. Pojam 'vjerska zajednica, uži je pojam od pojma 'vjera' i postavljanjem pitanja o pripadnosti vjerskoj zajednici izgubili bismo broj vjernika koji ne pripadaju niti jednoj vjerskoj zajednici.“.

Unatoč ovim činjenicama, Vlada RH, točnije Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, na čelu s gospodin Franjom Dubrovićem, tajnikom Komisije, po svome je nahođenju određenu grupaciju vjernika pripisala samo jednoj vjerskoj zajednici. To je najočitije kod vjernika „kalvina“ (nazvani tako po Jeanu Calvinu, reformatoru iz 16. stoljeća), kojih po popisu stanovništva iz 2001. godine ima 4053. Ovaj je broj pribrojen Reformiranoj kršćanskoj kalvinskoj crkvi (koja se do 2005. godine zvala samo Reformirana kršćanska crkva a 2005. godine promijenila naziv u sadašnji). Vjernici „kalvini“ pripadnici su i tri gore spomenute Reformirane crkve, no unatoč tomu, Vlada je potpisala Ugovor samo s jednom, pripisavši joj vjernike druge dvije vjerske zajednice a što je istoj donijelo znatnu materijalnu korist od 2003. godine, od kada je potpisan Ugovor između ove vjerske zajednice i Vlade. Vlada se oglušila na mnoge predstavke kojima je ukazivano na činjenicu da se većina kalvinskih vjernika zapravo nalazi izvan Crkve s kojom Vlada ima Ugovor, no adekvatnog odgovora niti postupanja nije bilo. Odgovore je davao tajnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, Franjo Dubrović koji je obavještavao Vladu kako zapravo druge dvije Reformirane crkve nema u popisu stanovništva 2001. godine, zanemarujući jasnu činjenicu da se nisu popisivali članovi pojedinih crkava odnosno vjerskih zajednica, već broj vjernika kako je to gore pojašnjeno. Pravi broj pripadnika pojedinih vjerskih zajednica svakako se ne može utvrđivati na temelju popisa stanovništva već jedino i isključivo na temelju vlastitih registara samih vjerskih zajednica.

Hoće li, nakon popisa stanovništva 2011. godine, Vlada RH i nadalje davati novac Reformiranoj kršćanskoj kalvinskoj crkvi u Hrvatskoj (kao i nekim drugim vjerskim zajednicama) na temelju onih vjernika koji joj ne pripadaju ili će se utvrditi realan način utvrđivanja broja vjernika? Umjesto ovakvoga, nepravednoga načina financiranja vjerskih zajednica, bilo bi najpravednije da građani sami uplaćuju dio svojega poreza onoj vjerskoj zajednici (ili nekoj drugoj instituciji) koju sami izaberu, kako je to npr. u Njemačkoj, Švicarskoj i nekim drugim Europskim zemljama.

Jasmin Milić

Superintendent Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

- 18:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.01.2011., subota

MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA I "EKUMENSKI SKANDAL" U OSIJEKU

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana (od 18. do 25. siječnja) obilježava se unutar Rimokatoličke crkve već više od 100 godina. Započela ju je 1907. godine katolička bratovština „Exspiationis“. Potvrdio ju je papa Pio X a papa Benedikt XV. službeno ju je uveo 1916. za razdoblje od 18. do 25. siječnja. Molilo se dakako u početku samo u Rimokatoličkim crkvama a molitvena nakana je bila da se svi kršćani vrate u krilo Rimokatoličke crkve. Papa Benedikt XV je povodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, 1916. godine izjavio: „Uvijek je bio cilj rimskih papa, naših prethodnika u službi, pa je i nama do toga osobito stalo, da oni kršćani koji su se bolno udaljili od katoličke vjere konačno mogu biti pozvani da joj se vrate kao svojoj napuštenoj majci… kako bi se za lakše postizanje željenoga cilja spomenute molitve mogle prinositi Bogu među svim narodima, i to s bogatim duhovnim plodovima, dopuštamo milostivo u Gospodinu svim pojedinačnim kršćanskim vjernicima obaju spolova da posvuda u svijetu od 18. siječnja, blagdana Stolice svetog Petra, do 25. dana istog mjeseca, dana obraćenja svetog Pavla, svake godine jednom dnevno izgovore navedene molitve. Ako posljednjega dana te osmine u istinskome pokajanju, nakon ispovijedi i pričesti, u posjetu bilo kojoj crkvi ili nekoj javnoj bogomolji upute pobožne zamolbe Bogu za slogu svih kršćanskih vladara, istrjebljenje krivovjerja, obraćenje grješnika i uzvišenje svete majke Crkve, dodjeljujemo im potpuni oprost i oproštenje svih njihovih grijeha.“

Treba napomenuti da je ekumenizam kao pokret pronalaženja jedinstva među podijeljenim kršćanima počeo među protestantima još u 19. stoljeću. Godine 1846. u Engleskoj je osnovana Evanđeoska alijansa, koja je okupljala protestantske crkve poput Anglikanske, Reformirane, Prezbiterijanske, Luteranske, Metodističke i sl. Na osnivačkoj konferenciji navedene alijanse, održanoj u Londonu, prezbiterijanski američki pastor Samuel H. Cox upotrijebio
je izraz ekumenski zalažući se za osnivanje svjetske organizacije koja bi se zalagala za jedinstvo među kršćanima. Godine 1867. pod vodstvom Philipa Shaffa slična je alijansa osnovana i u SAD-u. Alijansa je započela i s molitvenim tjednom za jedinstvo kršćana početkom siječnja koja je okupila samo protestantske kršćane.

Zanimljivo je spomenuti i „Društvo za poticanje jedinstva kršćanstva“ (Association for the Promotion of the Unitiy of Christendom). Ovo je društvo osnovano u Engleskoj 1857. godine okupivši anglikance, rimokatolike i neke pravoslavne kršćane koji su se obvezali svakoga dana moliti jedni za druge. No 1864. godine rimski je Sveti oficij zabranio rimokatolicima sudjelovanje u navedenom društvu. U svome obraćanju engleskim biskupima od 16. rujna 1864. godine, Sveti oficij navodi slijedeće: „Svakom katoličkom čovjeku ne može ništa biti tako dobrodošlo kao kada se među kršćanima potpuno iskorijene različitosti u mišljenju, kako bi se svi kršćani 'trudili sačuvati jedinstvo Duha svezom mira' (Ef 4,3)… Ali da Kristovi vjernici i crkveni ljudi pod vodstvom heretika, i što je još gore, slijedeći namjeru koja je u najvišoj mjeri uprljana i zaražena herezom, mole za kršćansko jedinstvo, to je ni u kojem slučaju ne može tolerirati.“

Godine 1921. osnovano je Međunarodno misijsko vijeće, čiji je cilj bio da se različite protestantske crkve ujedine u zajedničkoj misijskoj zadaći. Značajan događaj zbio se 1919. godine u Ženevi kad je osnovan privremeni odbor pod nazivom „Život i rad“, čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866.-1931.), evangelički nadbiskup. Na ovome su sastanku bili nazočni i pravoslavci, a papa Pio XI. u ime Rimokatoličke crkve odbio je poziv nadbiskupa Sodelbroma. Godine 1925. u Stockholmu je održana sveopća kršćanska konferencija pod nazivom „Život i rad“. Ni na tome značajnom skupu Rimokatolička crkva nije sudjelovala.

Tek nakon Drugoga vatikanskoga sabora (1962.-1965.) Katolička crkva se počela ekumenski otvarati. Što više, sve više je nametala svoj, rimski ekumenizam i svoju, rimokatoličku molitvenu osminu za jedinstvo kršćana potiskujući molitveni tjedan alijanse. Molitvena se osmina počinje moliti ne samo u Katoličkim već i u Pravoslavnim i Protestantskim crkvama.

Tako je i u gradu Osijeku dugi niz godina. U Kapucinskom samostanu u Osijeku molitveni se susreti događaju još od 1927. godine, dakako prvo u duhu predkoncilskog razumijevanja jedinstva kršćana. Molilo se za obraćenje „šizmatika“ i „heretika“. Nakon Drugog vatikanskog sabora, temeljem njegovih smjernica kapucini se usmjeravaju na uspostavljanje i izgrađivanje ekumenskih odnosa prema drugim kršćanima, posebice prema pravoslavnima. Kapucinski samostan i njegovi redovnici postaju simbol katoličkoga ispružanja prema drugim kršćanima. I osobno mogu svjedočiti da sam od studentskih dana rado dolazio u navedeni samostan na razna predavanja, tribine, molitvene osmine i sl. No u posljednje vrijeme Molitvena osmina za jedinstvo kršćana u Osijeku sve više prerasta u pokret dodatnih podjela među kršćanima a ovogodišnja je poprimila i razmjere skandala.

Naime, na ovogodišnjem središnjem ekumenskom slavlju u Osijeku, koje je 23. siječnja tradicionalno održano u Kapucinskoj crkvi, rimokatolički pomoćni biskup nadbiskupije Đakovačke i Osječke, dr.sc. Đuro Hranić, udaljio je s ekumenskog slavlja đakona starokatoličke crkve Marija Čengića. Razlozi ovakvoga čina, koji su navedeni u medijima, su da je đakon Marijo Čengić nepozvan došao na slavlje te da se radi o bivšem rimokatoličkom kateheti, dakle bivšem rimokatoliku, koji se dao zarediti u Starokatoličkoj crkvi. Treba napomenuti da se po prvi puta dogodilo da predstavnik Starokatoličke crkve pojavio na jednom ovakvom događaju u Osijeku. Takav jedan čin je zasigurno valjalo pozdraviti od strane Rimokatoličke crkve bez obzira što se radilo o dolasku bez poziva. Kršćanski se duh trebao očitovati u gostoljubivosti i radosti zbog spremnosti predstavnika jedne kršćanske crkve za zajedničkom molitvom. Na žalost, biskup Hranić je na određeni način doveo i Kapucinski samostan u neugodan položaj jer duh negostoljublja nije u prirodi navedenoga samostana.

To što je Marijo Čengić sada starokatolik a ne rimokatolik, jeste pitanje njegovih vjerskih prava i sloboda koja su mu zajamčena i međunarodnim konvencijama za ljudska prava, a to je pravo na ispovijedanje vjere i promjene vjerskog opredjeljenja. Pitanje uvjerenja i savjesti ne bi smio nitko dovoditi u pitanje. Uostalom, i pripadnici drugih konfesija prelaze u Rimokatoličku crkvu. U Engleskoj se osnivaju posebna crkvena tijela za prihvat onih anglikanaca koji žele preći u Rimokatoličku crkvu. Među današnjim župljanima rimokatoličke župe u Tordincima nalaze se i oni koji su donedavno bili pripadnici moje župe, odnosno reformirane vjeroispovijesti. Nema nitko pravo vršiti nasilje nad vjerskim uvjerenjem pojedinaca i njegovom savješću, niti ga radi njegovoga uvjerenja stavljati na stup srama. Starokatolici tradicionalno imaju dobre ekumenske odnose s drugim kršćanima, bez obzira što se u njihovim redovima nalaze mnogi bivši rimokatolički svećenici koji danas obnašaju i biskupske službe u ovoj crkvi. To što je netko promijenio svoje vjersko uvjerenje, ne znači da je zatvoren za ekumenska nastojanja. S druge strane, ako je ekumenski pokret, pokret zajedništva različitih kršćanskih crkava, tada se ne bi smjelo uvjetovati drugoj crkvi koga će poslati na određena događanja koja organizira Rimokatolička crkva, a posebice ne kada se radi o zajedničkoj organizaciji više kršćanskih crkava. Ukoliko je problem to što je netko ranije pripadao Rimokatoličkoj crkvi, tada bi, osim Marija Čengića s takvih molitava morali biti udaljeni i predstavnici drugih crkava, jer su većina njihovih vjernika i pastora bivši rimokatolici.

Prava je šteta da se ovaj nemili događaj dogodio u gradu Osijeku koji već desetljećima jest primjer dobrih odnosa među kršćanskim crkvama (pa i drugih religija).

Završit ću s citatom iz moga članka u Vjesniku, objavljenom 24. siječnja 2006: „Ekumenski pokret ne bi smio upasti u zamku da postane zajedništvo samo nekih kršćanskih zajednica koje će s nepovjerenjem gledati na neke druge kršćanske zajednice, koje možda imaju drugačije stavove o ekumenizmu. A onima pak, koje su otvorene za ekumenska nastojanja, ekumenski pokret ne bi smio zatvarati vrata. Ako se to dogodi, tada ekumenizam nema smisla niti ostvaruje svoj cilj. Ekumenski pokret ne smije biti uzrok bilo kakvih podjela među različitim kršćanskim zajednicama već, naprotiv, treba zbližavati različite kršćanske crkve.“

Dr.sc. Jasmin Milić

Superintendent Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

www.prkc.hr

Izvori:

Frieling, Reinhard, Put ekumenske misli, Zagreb: teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“, 2009.

Kušen, Dražen, Prostori ekumenizma, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2006.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/108232/Biskup-udaljio-starokatolickog-dakona-s-ekumenskog-slavlja.html, pristupljeno 29.01.2011.

http://www.vjesnik.hr/html/2006/01/24/Clanak.asp?r=sta&c=1, pristupljeno 29.01.2011.

- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.01.2011., petak

DAN VJERSKIH SLOBODA

Često se čuje da je Republika Hrvatska zemlja u kojoj se mogu ostvarivati vjerske slobode i u kojoj svaki pojedinac može bez straha vjerovati ili ne vjerovati. Tako je barem deklarativno, i tako bi trebalo biti. Tu i tamo čujemo za određene probleme u ostvarivanjima vjerskih sloboda, no oni su neusporedivi s problemima koje prolaze određene vjerske zajednice u nedemokratskim zemljama gdje vlada čak i vjersko jednoumlje.

Republika Hrvatska od 2002. godine ima relativno dobar Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (koji je zamijenio Zakon iz 1978. godine, dakle još iz doba komunizma) i sukladno tome Zakonu proizlazi da su vjerske zajednice slobodne uvelike vršiti svoju misiju, pastoralno djelovati i društveno se angažirati.

Zakon sam po sebi nije dovoljan da bi se ostvarila sva prava koja iz njega proizlaze, već je određeno Zakonom da je u ostvarivanju tih prava potrebno potpisati Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa s Vladom Republike Hrvatske. I u tome je Republika Hrvatska pokazala da poštuje različite vjerske zajednice, potpisavši Ugovor, osim s Katoličkom crkvom, s još 15 vjerskih zajednica. Vlada Republike Hrvatske, posebice Komisija za odnose s vjerskim zajednicama često ističe upravo ove ugovore kao dokaz vjerskih sloboda u Republici Hrvatskoj. I same vjerske zajednice kojima je omogućeno da mogu provoditi u cijelosti Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, pohvalno će govoriti o Vladi RH i o njihovu odnosu prema vjerskim zajednicama. Moglo bi se temeljem svega do sada rečenog ustvrditi da nema nikakvih problema po pitanju vjerskih sloboda u Republici Hrvatskoj.

No krajem prošle godine, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio je u korist tri vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj, da su one u određenim ostvarivanjima svojih prava diskriminirane naspram određenih drugih vjerskih zajednica. Takva presuda potvrđuje da u Republici Hrvatskoj ipak i nije sve tako sjajno i nije sve uredu kada se radi o pravnom statusu vjerskih zajednica. Radi se o vjerskim zajednicama, članicama Hrvatske kršćanske koalicije, s kojima Vlada Republike Hrvatske nije htjela potpisati Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa, te ih je na taj način onemogućila u provođenju svih odredaba Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Svoj je stav Vlada RH temeljila na Zaključku iz 2004. godine kojim je određeno da vjerska zajednica koja želi sklopiti Ugovor s Vladom RH, mora dokazati da je djelovala na dan 6. travnja 1941. godine u kontinuitetu, da ima 6000 vjernika, ili da je zajednica Europskog kulturnog kruga. Možda bi ovakvi kriteriji i prošli kada bi se podjednako primjenjivali na sve vjerske zajednice, ali nisu. Većina vjerskih zajednica koje su potpisale Ugovor s Vladom nemaju 6000 vjernika, a neke od njih ne djeluju od 1941. godine. Upitno je i tko i na koji način određuje koja je vjerska zajednica, zajednica Europskog kulturnog kruga. Godinama su ove vjerske zajednice ukazivale na tu diskriminaciju, i na nejednak položaj, no velike podrške niti razumijevanja za njihove probleme nije bilo. Na žalost, niti Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, koju De facto čini jedan čovjek, gospodin Franjo Dubrović, nije činila ono što je trebala, da pruži ovim zajednicama pomoć u ostvarivanju njihovih prava. Umjesto toga, Komisija je, odnosno gospodin Dubrović osobno, svojim djelovanjem, dopisima, mišljenjima i sl. uvelike doprinosio da još više oteža položaj ovih vjerskih zajednica. Upravo iz toga razloga, nakon što su iscrpile sva sredstva u Republici Hrvatskoj da ostvare svoja prava, ove vjerske zajednice morale su potražiti pomoć na Europskom sudu za ljudska prava. I dobile su potvrdu svojih ranijih tvrdnji, te je na žalost, utvrđeno da Republika Hrvatska diskriminira određene vjerske zajednice.

Ustav Republike Hrvatske, čl. 41 jamči da su sve vjerske zajednice jednake pred Zakonom. No, na žalost ova Ustavna odredba bi se trebala poštivati ili bi se trebala mijenjati. Vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj nisu jednake. Katolička crkva ima poseban položaj već time što Ugovori sklopljeni s ovom crkvom imaju značaj međudržavnih ugovora. Katolička crkva kao i njezine pravne osobe čak nije niti upisana u redovitu evidenciju vjerskih zajednica, već se za istu ustrojila posebna Evidencija katoličkih pravnih osoba, dok su sve ostale vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica. Poseban položaj ima i Srpska pravoslavna crkva koja i nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već su upisani samo njezini organizacijski oblici (eparhije, parohije i sl.) iako Zakon jasno propisuje da se prvo moraju upisati Vjerske zajednice koje potom prijavljuju svoje organizacijske oblike u evidenciju. Zatim su tu tzv. vjerske zajednice Europskog kulturnog kruga, pa ostale vjerske zajednice s kojima Vlada ima sklopljen Ugovor, pa one s kojima Vlada ne želi sklopiti Ugovor. Dakle, iako Ustav vjerskim zajednicama jamči jednakost, iako Zakon o pravnom položaju Vjerskih zajednica ne pravi razlike među vjerskim zajednica, Vlada je svojim odnosom, točnije Komisija za odnose s vjerskim zajednicama podijelila vjerske zajednice u nekoliko kategorija, ne dajući jednaka prava svima.

Komisija za odnose s vjerskim zajednicama je često isticala da većina vjerskih zajednica ostvaruje sva svoja prava, te da se radi o malim i manje značajnim vjerskim zajednicama koje ta prava ne mogu ostvariti. No, upravo se na „malima“ potvrđuje koliko je neko društvo tolerantno i demokratsko. Dokle god ima onih vjerskih zajednica koje su diskriminirane u pogledu svojih prava, ne može se govoriti da je po tome pitanju sve u redu.

Može se također ustvrditi da se u ovome slučaju ne radi o kršenju vjerskih sloboda, već samo o nejednakosti vjerskih zajednica. Na prvi pogled to izgleda tako. No, ipak, nejednakost uzrokuje i uskraćivanje vjerskih sloboda u određenim segmentima, onih koji su nejednaki. Npr. ako se određenoj vjerskoj zajednici uskrati pravo na obavljanje školskoga vjeronauka, ta su djeca ne samo diskriminirana, već i uskraćena da slobodno pohađaju vjeronauk svoje crkve (nerijetko, zbog osude drugih, pohađaju vjeronauk većinske, rimokatoličke crkve).

Presudom Europskog suda za ljudska prava jasno je potvrđeno da su sve dosadašnje tvrdnje ovih vjerskih zajednica koje su spor dobile, bile utemeljene. Oštećene strane žale da je moralo doći do međunarodne intervencije, no na žalost, sugovornika u Republici Hrvatskoj nisu imale.

Više nije upitno jesu li određene vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj diskriminirane. Na rasprave jesu li ili nisu ne treba više gubiti vrijeme. Trebalo bi sada učiniti sve što se može da se takvo stanje ispravi.

Mora se ipak istaknuti značajna podršku koju su diskriminirane vjerske zajednice dobile od predsjednika Republike Hrvatske dr. Ive Josipovića u ostvarivanju svojim prava. Upravo je njegova podrška i razumijevanje navedenih problema dalo nadu da će se u Republici Hrvatskoj, kada su u pitanju vjerske slobode, stvari mijenjati na bolje,.

Dr.sc. Jasmin Milić

Superintendent Protestantske reformirane kršćanske crkve

u Republici Hrvatskoj

- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2010., četvrtak

KALVINIZAM U HRVATA (DOKTORSKA DISERTACIJA)

Cijeli rad možete pogledati ovdje
Ovaj je rad skromni pokušaj da se predstavi protestantska reformirana crkvena općinaTordinci s posebnim naglaskom na njezino djelovanje unutar Austro-Ugarske Monarhije. Tordinačka protestantska reformirana župa živi je i autentični svjedok reformacijskih zbivanja među Hrvatima od 16. stoljeća do danas pa je stoga proučavanje njezine prošlosti od bitne važnosti u proučavanju protestantizma u Hrvata.
U radu se predstavlja pojava reformacije s posebnim naglaskom na utjecaj kalvinističke reformacijske misli u svijetu i u hrvatskim krajevima. Prikaz života i djelovanja Jeana Calvina, te organizacija crkve u Ženevi kao i utjecaj ovoga reformacijskoga pokreta na tadašnju Europu pomaže nam shvatiti reformiranu protestantsku tradiciju koja je živa i danas u Hrvatskoj.
Pravni položaj vjerskih zajednica u Habsburškoj, odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji, s posebnim naglaskom na položaj tadašnje Evangeličke reformirane kršćanske crkve helvetske vjeroispovijesti, a u čijem je sastavu tordinačka reformirana župa djelovala otkriva nam odnos Austro-Ugarske vlasti prema različitim konfesijama koje su djelovale unutar ove multietničke, multikulturalne i multikonfesionalne državne zajednice. Nakon patenta o toleranciji Josipa II, 1781. godine a osobito nakon Cesarskog patenta, odnosno Zakona o protestantima 1859. godine protestanti su bili izjednačeni s Rimokatoličkom crkvom u svojim pravima i obvezama. Omogućeno im je nesmetano djelovanje, osnivanje crkvenih općina i škola, izgradnja crkvenih objekata, te naseljavanje protestanata u područja na koja se ranije nisu mogli naseljavati. Iz tadašnjih zakonskih odredbi vidljiva je maksimalna tolerancija i dobar pravni položaj reformiranih kršćana te je to bio i razlog uspona reformirane župe Tordinci kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu.
U radu se predstavljaju i povijesne činjenice vezane uz mjesto Tordinci jer iz njih crpimo korisne i vrijedne informacije kako o porijeklu Tordinčana, tako i o samim zbivanjima u vrijeme reformacije i nakon nje. Već oko 1551. godine, zalaganjem Mihaela Starina, revnog reformatora ovih krajeva, Tordinčani prihvaćaju protestantizam koji u ovome mjestu među Hrvatima opstaje do današnjega dana. U određenom razdoblju svoje povijesti (tijekom 18. i 19. stoljeća) ova je župa djelovala kao filijala reformirane župe Korođ pa su stoga povijesne činjenice o mjestu Korođ kao i o reformiranoj župi Korođ, korisne i za pomnije sagledavanje cjelokupnog konteksta djelovanja reformirane župe Tordinci.
Od 1862. godine nastupa vrijeme uspona tordinačke reformirane župe, njezinom materijalnom i duhovnom obnovom. Značajan doprinos ovome razdoblju dao je župnik obnovitelj, Mađar, Aleksa Kulifay stariji (Elek Kulifay 1839.?-1912.) čiji se rad predstavlja onoliko koliko nam je poznato iz povijesnih sačuvanih izvora. Osim organizacije župe, odnosno pastoralnoga života u to se vrijeme uspostavlja i pučka reformirana škola koju također ovaj rad predstavlja. Briga za mlade naraštaje bila je zadaća također župne zajednice koja se brinula za organizaciju škole, angažiranje učitelja i sl. Drugi značajni župnik koji je obilježio ovo razdoblje bio je Nijemac, Ivan Stieb (Johann Stieb 1844.-1938). Značajniji njegov utjecaj osjetit će se tek nakon razdoblja kojega obrađuje ovaj rad.

U radu se predstavlja i suradnja reformirane župe Tordinci s drugim kršćanskim vjerskim zajednicama koje su u to vrijeme djelovale u Tordincima i oko Tordinaca, posebice s većinskom rimokatoličkom crkvom s kojom odnosi nisu bili uvijek na zavidnom nivou. Određena, uglavnom administrativna suradnja vidljiva je i sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a osobito s Evangeličkom crkvom s kojom je Reformirana crkva praktično sačinjavala jednu cjelinu. To se posebno ogleda u građansko-pravnom smislu budući su se isti zakoni primjenjivali i za Evangelike i za Reformirane te su i jedni i drugi bili poznati kao Evangelici: Evangelici augsburške vjeroispovijesti (evangelici, odnosno luterani) te Evangelici helvetske vjeroispovijesti (reformirani, odnosno kalvini). Sagledavajući ove odnose možemo donekle vidjeti općenito odnose između kršćanskih vjerskih zajednica na ovim prostorima u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.
U radu se u kratkim crtama predstavlja življenje i djelovanje reformirane župe Tordinci i nakon razdoblja koje obrađuje ovaj rad. Ove će informacije pomoći u nekom budućem istraživačkom radu koji će se baviti poviješću reformirane župe Tordinci.
Na kraju moramo zaključiti kako je reformirani, odnosno kalvinistički pokret na hrvatskom prostoru, a poglavito među Hrvatima, i nakon ovoga rada još uvijek nedovoljno istražen. Stoga je želja autora da ovaj rad bude barem poticaj na daljnje proučavanje kako reformiranog kršćanstva (kalvinizma) tako i cjelokupnog protestantizma u Hrvata.

The present work is a modest attempt at portraying the Protestant Reformed parish of Tordinci, with a special emphasis on its operation within the Austro-Hungarian Monarchy. The Protestant Reformed community in Tordinci is a living and authentic witness of the Reformation among Croats from the 16th century until today, so examining its history is of great importance for the study of the history of Protestantism among Croats in general.
I present the phenomenon of the Reformation in this work with a particular accent on the influence of Calvinist Reformed thought both in the world and in the Croatian territories. The portrayal of Jean Calvin’s life and work, the organization of the Geneva church, as well as the effects of the Reformation movement on Europe during that time will help us understand the Reformed Protestant tradition that is alive in Croatia today.
Looking at the legal position of religious communities in the Habsburg (Austro-Hungarian) Monarchy, with an emphasis on the situation of the Evangelical Reformed Christian Church of the Helvetic Confession of that time, within which the Reformed parish of Tordinci operated, allows us to observe the relationship of the Austro-Hungarian authorities toward various religious groups that were active in this multiethnic, multicultural and multiconfessional empire. Following the Patent of Tolerance issued by Joseph II in 1781, and particularly after the issuing of the Emperor’s Patent or Law on Protestants from 1859, Protestants had the same rights and responsibilities as the Roman Catholic Church did. It was possible for them to operate without interference, establish church parishes and schools, construct religious buildings and move to areas where Protestants had not been allowed earlier. We can observe maximum tolerance and a good legal standing of Reformed Christians from the legal provisions of this era, and this was the reason for the rise of the Reformed parish of Tordinci both materially and spiritually.
Historical facts related to Tordinci are also discussed because we are able to draw useful and valuable information from them regarding both the origins of the inhabitants of Tordinci and the events that took place during the time of the Reformation and afterwards. Already around the year 1551 the residents of Tordinci accepted Protestantism as a result of the efforts of Mihael Starin, the zealous reformer in this geographical area. Protestantism among the Croats living in this place survives even today. During a particular era of its history (through the 18th and 19th centuries) this parish operated as a branch of the Reformed community of Korođ, so the examination of historical events in Korođ and its parish is useful for the more careful consideration of the overall context of the operation of the Reformed community in Tordinci.
The rise of the Reformed parish of Tordinci began in 1862 with its material and spiritual renewal. The parish minister, the Hungarian Aleksa Kulifay (Elek Kulifay 1839?–1912) contributed significantly to this, and his work is all we can find out about from preserved accounts of history. Apart from the organization and pastoral life of the parish a popular Reformed school (which this present paper mentions) was also founded at that time. Care of the young generation was one of the tasks that the parish took on, and it assumed the responsibility of organizing the school, employing teachers etc. Another significant parish minister from this period was the German Ivan Stieb (Johann Stieb 1844–1938). His most noteworthy influence was felt after the time period discussed in this present work.
I have also explored the cooperation of the Reformed parish of Tordinci with other religious communities that were active on and around the territory of Tordinci at the time, especially with the majority Roman Catholic Church, with whom relations were not always on an enviable level. Certain, mainly administrative collaboration also existed with the Serbian Orthodox Church, but particularly with the Evangelical Church, with whom the Reformed Church practically formed one entity. This is examined primarily from a civic-legal angle, since the same laws regulated both the Evangelicals and the Reformed, so they were both known by the name “Evangelical”: Evangelicals of the Augsburg Confession (Evangelicals, namely Lutherans) and Evangelicals of the Helvetic Confession (Reformed, or in other words, Calvinists). By investigating these relationships we can observe the general interaction among the various Christian denominations of this geographical area during the time of the Austro-Hungarian Monarchy.
This work briefly presents the life and operation of the Reformed parish of Tordinci even following the time period discussed in detail. This information will be helpful for future researchers who would like to study the history of the Reformed community in Tordinci.
At the end we have to conclude that the Reformed, namely Calvinistic movement on the Croatian territories, and especially among the Croats, has not been studied sufficiently enough. The author’s hope is that this work may be at least an inspiration for the further research of Reformed Christianity (Calvinism), as well as that of the overall Protestantism among Croats

- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.11.2010., ponedjeljak

POČECI ANGLIKANSKE CRKVE (Dr.sc. Jasmin Milić)

Trideset i devet članaka vjere vidi ovdje

Anglikanska Crkva, koja se u Engleskoj službeno zove Church of England (Crkva Engleske), a u drugim zemljama s anglikanskom tradicijom naziva se i Episkopalna Crkva, tako nazvana zbog svojega episkopalnog institucionalnog ustrojstva, svoju povijest započinje u vrijeme reformacije, odnosno u 16. stoljeću.
Općenito se uzima da je osnivanje Anglikanske Crkve uzrokovano crkveno – političkim, a ne religioznim razlozima. Naime, engleski kralj Henrik VIII. (1509. – 1547.) odlučio je rastati se od svoje supruge Katarine Aragonske, te oženiti dvorkinju Anu Boleyn. Kada od Pape Klementa VII. Nije dobio zatraženo poništenje braka s Katarinom Aragonskom, Henrik VIII. je odlučio osamostaliti Crkvu Engleske od Rima i sebe proglasiti njezinim vrhovnim poglavarom. Prvim primasom i nadbiskupom Canterburyskim postao je Thomas Cranmer (1489. – 1556.), koji je poništio kraljev brak s Katarinom Aragonskom i 1533. godine vjenčao Henrika VIII. i Anu Boleyn.
Sljedeće je godine (1534.) parlament potvrdio samostalnost Engleske Crkve, te usvojio «Akt o supremaciji» kojim se kralj proglašava jedinim vrhovnim poglavarom na području Engleske, te da Engleska Crkva nije pod jurisdikcijom pape. Od svih činovnika, redovnika i klerika na području Engleske zahtijevala se prisega na vjernost kralju kao vrhovnom poglavaru. Tekst prisege je glasio: «Kralj, naš vrhovni gospodar, njegovi nasljednici i baštinici, trebaju se smatrati jedinim poglavarima Engleske Crkve i imati svu vlast da suzbijaju i istrebljuju sve zablude, krivovjerstva, zloporabe i sablazni.» Henrik VIII. je oštro progonio sve koji su se suprotstavljali polaganju ove prisege. Među najpoznatijim stradalnicima je humanist lord – kancelar Thomas More (1478. – 1535.) koji je odbio položiti prisegu kralju i ostati vjeran papi.
Henrik VIII., međutim, nije želio promjene u teologiji Crkve. Jedine promjene koje su se pod njegovim vodstvom dogodile jesu odbacivanje papinske vlasti i ukidanje samostana. U svim drugim pitanjima Henrik VIII. Ostaje konzervativni «katolik». Godine 1539. parlament je izglasao «šest članaka» (tzv. Krvavi Statut) koji su potvrđivali vjernost «katolicizmu» nasuprot protestantizmu. Pod prijetnjom teških kazni, od vjernika se traži prihvaćanje nauka o pretvorbi, celibatu svećenika, ispovijedi, molitve za mrtve, prizivanje svetaca u molitvama. Naime, Henrik VIII. Je već ranije bio poznat kao veliki protivnik Lutherovih ideja. Tako je, braneći nauk o sedam sakramenata, 1521. godine od pape dobio odlikovanje defensor fidei (branitelj vjere).
Nadbiskup Thomas Cranmer bio je, međutim, pod utjecajem Reformatora i htio je reformirati Anglikansku Crkvu. Budući da mu to nije uspjelo za života Henrika VIII., prilika mu se pružila nakon Henrikove smrti, za vladanja Edwarda VI., koji je na prijestolje došao kao maloljetan te vladao svega nekoliko godina (1547. – 1553.). prve reforme Cranmer je počeo provoditi u liturgiji. Uredio je i izdao anglikanski molitvenik «Book of Common Prayer», koji je u liturgiju uveo engleski jezik, pojednostavio složeni liturgijski sustava, a u teologiji, posebice teologiji euharistije, vidljivo bio pod utjecajem reformacijskih ideja. Prvi molitvenik tiskan je 1549. godine, ali se upotrebljavao vrlo kratko budući da su postojali sve veći zahtjevi za reformama. Godine 1552. izlazi njegovo drugo izdanje. U njemu se jasnije odražavaju reformacijske ideje, što je razumljivo jer su u njegovoj pripremi sudjelovali i poznati teolozi reformacije Jean Calvin i Martin Bucer.
Novo, revidirano izdanje molitvenika izašlo je 1662. godine. U tom obliku, uz određene promjene tijekom vremena, do danas se smatra službenim obrednikom anglikanskih odnosno episkopalnih crkava.
Godine 1553. kralj je potvrdio 42 članka vjerovanja, koje je uglavnom sastavio Cranmer. Ti su članci bili pod velikim utjecajem Lutherove i Calvinove reformacije.
Teško vrijeme za protestante u Engleskoj nastupa dolaskom Marije Tudor (Marije Katoličke ili krvave Marije), koja je vladala od 1553. do 1558. godine. Bila je kći Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Ogorčena događajima oko razvoda svojih roditelja, uz pomoć kardinala Reginalda Polea vratila je Crkvu u Engleskoj pod papinsku vlast i naredila progon protestantima. Pod njenom vladavinom je Thomas Cranmer spaljen 21. ožujka 1556. godine.
Ponovni uspon protestantizma u Engleskoj ostvaruje se za vrijeme vladanja Elizabete I. (1558. – 1603.). Anglikanska se Crkva ponovno osamostaljuje od pape, hijerarhija je pozvana položiti prisegu kraljici, a potom obnovljena neovisno od pape. Za Canterburyjskog nadbiskupa posvećen je Matthew Parker (1504. 1547.).
Godine 1563. objavljeno je službeno vjerovanje Anglikanske Crkve u obliku 39 članaka vjere (skraćeni oblik 42 članka), koje su priredili nadbiskup Matthew Parker i biskup Edmund Guest. U pripremi se koristilo Wurttembergskim vjeroispovijedanjem (Confessio Virtembergica), a vidljiv je i utjecaj luteranske i kalvinističke teologije. Kalvinistička teologija prevladava u odnosu na sakramente. Članke je Engleski parlament prihvatio 1571. godine i do danas su, uz nekoliko manjih revidiranja, službeno vjerovanje anglikanskih Crkava.

Dr.sc. Jasmin Milić

- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2010., nedjelja

Uvod u Veliku litaniju (Jasmin Milić)

Tekst Velike litanije pogledajte ovdje

Originalno značenje riječi „litanija“ s grčkog, zapravo znači molitva ili molbenica/prošnja, no u liturgijskom jeziku ona označava molitve sastavljene od kratkih saziva koje izgovara službenik crkve ili pojedinac laik a narod odgovara kratkim zajedničkim sazivom. Ovakav način molitve nalazimo i u starozavjetnom bogoslužju, psalmima, npr. U 136 psalmu gdje se nakon saziva odgovara Vječna je ljubav njegova. U sinagogalnom bogoslužju litanijske su se molitve vršile klečeći iza čitanja Svetoga Pisma. Rani kršćanski pisci također spominju litanijske molitve, kao npr, Sv. Justin (Apol. I, 65), Apostolske sutanove (1.VIII, 5,6,7), Sv. Kliment Rimski (Ep. I.59), i drugi.

Ovakav način molitve koja može biti pjevana ili recitirana, naziva se responsorij ili otpjev. Litanijska, responsijalna molitva posebno se razvila na Istoku u 4. stoljeću gdje je kao otpjev postao uobičajen saziv Gospodine smiluj se (Kyrie eleison). U liturgijskoj tradiciji Istoka ovakav oblik molitve naziva se jektenija, od grčke riječi ektenio što znači produžen, proširen, usrdan, to jest red prošnji za razne osobe i potrebe kršćanskog života.

Na Zapadu se nastanak litanijskih molitava pripisuju sv. Maemertu, biskupu Vienne u Galiji koji je oko 470. poslije potresa i drugih zala što su zadesile te krajeve organizirao procesiju kroz tri dana uoči Uzašašća za vrijeme koje je pjevana litanija. Njezin je smisao bio pouzdana molitva za zaštitu u nevoljama. Od tada su se takve procesije organizirale posebice u vremenu kakve nevolje, prijetnje, rata i sl. i nazivale su se Litaniae minores ili Rogationes.

Pozadina Velike litanije

Velika litanija koju ovdje donosimo ima svoje korijene u luteranskoj i anglikanskoj tradiciji. Martin Luther je priredio i komponirao litaniju na temelju ranijih litanija.

Thomas Cranmer, nadbiskup Canterburyjski, zaslužan je za reformu liturgije Engleske crkve, nakon njezinog osamostaljivanja od Rima u 16. stoljeću. U tu svrhu priredio je obrednik The Book of Common Prayer (Knjiga zajedničkih molitava) u kojem su objedinjene različite liturgijske tradicije Istoka i Zapada. U obredniku je vidljiv snažan utjecaj reformacijske teologije, posebice u Euharistijskoj službi. Između ostaloga, Cranmer je priredio i Veliku litaniju na temelju molitava Sarum liturgije, Lutherove litanije i liturgije Sv. Ivana Zlatoustog. U početku je ova litanija sadržavala sazive Mariji i svecima, budući da se Engleska crkva nakon osamostaljivanja od Rima nije odmah prihvatila i reformacijska učenja. No u izdanju Knjige zajedničkih molitava iz 1549. godine, ovi su sazivi uklonjeni, sukladno postupnom prihvaćanju reformacijskih ideja od strane Engleske crkve. U svim kasnijim izdanjima Knjige zajedničkih molitava, Velika je litanija zauzimala značajno mjesto te je postala prepoznatljiva u duhovnosti Engleske crkve.

Velika litanija u reformiranoj liturgijskoj tradiciji

Rana reformirana tradicija nije bila sklona litanijskim oblicima. Tek u novije vrijeme, Velika je litanija našla svoje mjesto i u reformiranim odnosno prezbiterijanskim obrednicima, kao što je npr. The Book of Common Worship (Knjiga zajedničkog slavljenja).

Obzirom da je upravo reformirana teologija imala snažan utjecaj na Thomasa Cranmera, što je na poseban način vidljivo u Knjizi zajedničkih molitava pa tako i u Velikoj litaniji, reformirana liturgijska praksa je može bez ikakve zadrške prihvatiti i kao svoju baštinu.

Struktura Velike litanije

Velika litanija kao i druge slične molitve temelji se na svetopisamskim zahtjevima, na pr. 1 Tim 2, 1 i sl. U litaniji je vidljiv univerzalni karakter crkve. jer obuhvaća potrebe cijelog svijeta, crkve i pojedinca.

Velika litanija, kao i druge uobičajene litanije, započinje sazivom i proslavljanjem Presvetog Trojstva. Sazivi u nastavku upućuju se drugoj božanskoj osobi, Isusu Kristu. Na početku litanije nalazi se svojevrstan pokajnički čin u kojem se upućuje molba Kristu da ne gleda na naše grijehe i prijestupe već da nas po svojoj milosti poštedi. U nastavku saziva moli se za izbavljenje od duhovnog, fizičkog i socijalnog zla. Na svaku zamolbu vjernici odgovaraju Izbavi nas dobri Gospodine. Zatim slijede sazivi za crkvu, crkvene službenike, cijelo čovječanstvo, pojedince koji pate i sl. Narod odgovara sa Čuj nas dobri Gospodine. U originalu Velike litanije narod odgovara Preklinjemo te, čuj nas dobri Gospodine, no urednik hrvatskoga izdanja je smatrao da je u našem kontekstu, te u kontekstu reformirane liturgijske prakse prikladnije izgovarati samo Čuj nas dobri Gospodine. (Na isti način je uređeno i u prezbiterijanskom obredniku The Book of Common Worship).Kao i na početku, litanija, ukoliko se izgovara ili pjeva za vrijeme Euharistije, završava u pokajničkom duhu (Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta smiluj nam se i sa Gospodine smiluj se). Ukoliko se izgovara zasebno, tada slijedi Očenaš, molitva sv. Ivana Zlatoustog te apostolski blagoslov.

Po uzoru na Sarum liturgiju ušla je u završetak litanije i Prošnja (na engleskom The Supplication) koja se izgovara ili pjeva u vremenima katastrofa, nevolja, rata i sl.

Kako moliti Veliku litaniju

Veliku litaniju je prikladno moliti recitiranjem ili pjevanjem u klečećem ili stojećem položaju. Uobičajeno se moli u nedjelje Adventa i Korizme, no može se moliti i u svim drugim prigodama. Može se i upriličiti procesija unutar same crkve ili izvan nje. Ukoliko se služi Euharistija, onda Velika litanija dolazi prije Molitve dana. Ukoliko se služi samo Služba riječi, tada se može izgovarati iza propovijedi umjesto Velike molitve, ili pak ispred propovjedi, umjesto pokajničkog čina.

Ukoliko se služi Jutarnja ili Večernja molitva, sukladno Knjizi zajedničkih molitava, tada Velika molitva započinje nakon molitve dana.

Velika litanija se može moliti i kao samostalna molitva kako u crkvi, tako i u krugu obitelji. Može biti prikladna i za molitvene sastanke, kao uvod u pojedinačne slobodne molitve.

U određenim zazivima Velike litanije mogu se spomenuti i konkretna imena, kao na primjer u šesnaestom sazivu ime superintendenta, biskupa, pastora ili sl., ovisno o hijerarhijskom uređenju crkve.

Ime predsjednika Republike odnosno drugih dužnosnika može se spomenuti u dvadeset i drugom zazivu.

Posebne molbe za mir i socijalnu pravdu mogu se navesti u dvadeset i trećem sazivu.

Bolesni se mogu spomenuti u dvadeset i devetom odnosno tridesetom sazivu.

Vjerujemo da će ovo značajno djelo reformacije biti na blagoslov crkvama, obiteljima i pojedincima u njihovom bogoslužbenom i molitvenom životu.

Dr.sc. Jasmin Milić,

superintendent Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

- 18:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.08.2009., nedjelja

ZAŠTO VJERUJEM U KRISTOV DRUGI DOLAZAK?

ZAŠTO VJERUJEM U KRISTOV DRUGI DOLAZAK? (Dr. Jasmin Milić)
Uploaded by jm2812. - Videos of family and friends from around the world.

- 16:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

KRŠĆANIN NA DRUGI NAČIN

Opis bloga

VIDEO PROPOVIJEDI

26.07.2011., utorak

EUHARISTIJSKO BOGOSLUŽJE U TORDINCIMA S REC TIMOM IZ SAD

EUHARISTIJSKO BOGOSLUŽJE U TORDINCIMA S REC TIMOM IZ SAD

31.05.2011., utorak

PRVA SINODA REFORMIRANE KRŠĆANSKE KALVINSKE CRKVE U HRVATSKOJ?

28.02.2011., ponedjeljak

POPIS STANOVNIŠTVA I BROJ PRIPADNIKA VJERSKIH ZAJEDNICA

29.01.2011., subota

MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA I "EKUMENSKI SKANDAL" U OSIJEKU

28.01.2011., petak

DAN VJERSKIH SLOBODA

18.11.2010., četvrtak

KALVINIZAM U HRVATA (DOKTORSKA DISERTACIJA)

15.11.2010., ponedjeljak

POČECI ANGLIKANSKE CRKVE (Dr.sc. Jasmin Milić)

14.11.2010., nedjelja

Uvod u Veliku litaniju (Jasmin Milić)

16.08.2009., nedjelja

ZAŠTO VJERUJEM U KRISTOV DRUGI DOLAZAK?

<	srpanj, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31